четвртак, март 03, 2011

EROS U RUHU DANAŠNJEG MENTALITETA


LIČNI UTISAK 
priče savremene žene kao nastavak priče Anais Nin





Ovo nije priča o samoj Anais Nin, koliko priča o ženi XX veka koja se muči u ostvarenju sebe kao žene, tragajući za tajnama sopstvene seksualnosti, pokušavajući ujedno da sačuva izvorni oblik ženstvenosti i nevinosti čistog ljubavnog prepuštanja čarima seksualnog uzbuđenja i unutrašnjeg doživljaja sebe kao žene. Ona mašta, istražuje sopstvenu seksualost, upuštajući se u tajni avanturizam, pokušavajući da se suoči i pobedi skrivenu unutrašnju krivicu, koju kao žena nosi u sebi nasledjenu generacijama unazad strogog i patrijahalnog vaspitanja i uslovnosti jednog sasvim drugačijeg viđenja i uloge žene u društvu XX veka, vekova unazad. U tom procesu pronalaženja sopstvenh skrivenih potencijala, ona ruši tabue i pokušava da pronađe neko drugačije mesto sopstvenog života i samu sebe u tom novom životu koga u mukama gradi. Koliko god delovalo izazovno, unutrašnje borbe koje žena vodi unutar sebe zahtevaju hrabrost i podršku, koju ona najčešće nema, pa je prinuđena da skriva od očiju javnosti svoje unutrašnje promene, da skriva sopstvenu transformaciju iz devojčice u ženu. Psihološki gledano to je još jedna borba ega i superega u pokušaju večnog zadovoljenja principa zadovoljstva, pre svega u pokušaju prevladavanja krivice nametnute unutar sopstvene strukture ličnosti. Borba za samoostvarenjem, borba za oslobađanje iz sopstvenih okova skučenosti bića pod maskom Persone.

Sama Anais Nin, je postala poznata tek objavljivanjem svojih dnevničkih zapisa u kojima opisuje svoj unutrašnji život žene između dva muškarca, jednog koji joj pruža sigurnost, razmevanje i navodnu "slobodu" (svog muža), i drugog sa kojim doživljava oslobađanja sopstvene seksualnosti, ali uz svoju borbu da ne upadne u zamku jedne druge vrste okova, Svog ljubavnika, Henri Milera, poznatog po raspusnom i lucidnom životu. Ona, kao devojčica koja je rasla bez oca, traži ljubav, ideal ljubavi koji joj stalno izmiče, a koga duboko u sebi oseća i čezne za njim, i u potrazi za očevom ljubavi, pokušava da harmonizuje sopstveni muški princip u sebi. Svesna je da sve to ne može naći u okrilju jednog muškarca, ona se hrabro upušta u avanturu da bi utolila glad za sopstvenim ispunjenjem nesvesne čežnje za celovitošću. 

Kao žena određenog istorijskog trenutka ona predoseća da oslobađanje erosa predstavlja korak ka pokušaju ocelovljenja bića žene. Bar jedan njen deo. Samospoznaja je mnogo kompleksniji proces, koji je u širim krugovima zapadne civilizacije samo započet Frojdovom psihoanalizom, ali je proširen i višim egzistencijalnim viđenjima, pokušajem osmišljavanja sopstvenog života, i  kroz spoznaju sopstvene seksualnosti. Seksualna revolucija je doprinela naglom širenju "sloboda" koja su prešle u sopstvenu suprotnost, često veoma ogoljenim izražavanjima, najčešće fizičkih aspekata same seksualnosti. Anais Nin kroz sopstveno iskustvo pokušava da shvati ono što njeno senzibilno žensko biće želi, i ono što kao izazvov muškog bića pokušava da dobije. To boji njen lični život jednom neobičnom i atipičnom bojom, u kojoj ona nalazi svoj lični smisao, ili bar pokušaj, lično ubeđenje osećaja zadovoljstva ispunjenjem svojih maštanja i fantazija. Svoje avanure, pre svega sa Henri Milerom; pokušava sebi da objasni, kao i svoju izrazito prisutnu požudu tela. U njemu nalazi, kako i sama kaže i oca i dete, boreći se protiv ambivalentnosti prisutne u njoj samoj. Koliko je u tome uspela, govore i njeni dnevnički zapisi u kojima neskriveno opisuje lične emotivne i uspone i padove, iluzije i suočavanja, i sopstveni pokušaj izbavljanja iz svakog bega u večiti princip zadovoljstva. Ona je žena jednog vremena u kome je proces buđenja erosa bio pomalo i pretenciozan, ponekad više naglašavajuće ambivalntnosti, nego samog približavanja celovitosti. Često, baš kao i danas, seks i  Eros je više pružao utičište od egzistencijalne praznine, nego istinsko ostvarenje višeg unutrašnjeg smisaonog mira i harmonije.

Svaka žena, na izvestan način, mora da prođe iskustvo ambivalencije, mora da prođe taj proces oslobađanja od očevih unutrašnjih uticaja, tek prihvatanjem figure oca u njegovom pravom i istinskom okviru. Pogotovu one žene, koje nisu dobile potvrdu svoje ženske prirode od svojih roditelja, od zajednice u kojoj opdrastaju, imaju zadatak da je ostvare i samopotvrde. Prihvatanjem i harmonizovanjem principa majke i oca unutar sebe, žena prihvata sopstveni nasleđeni ženski i muški princip, svoju Animu i Animusa, čime stiče slobodu na sopstveni izbor života, bez sumnjivih zapreka sputane seksualnosti, ali i bez okova razuzdane seksualnosti koja ume da odvede čoveka u drugu krajnost, u skrivene moći "Lilit" uticaja mračnih prostora podsvesti, koje deluju zavodljivo u okruženju ograničenog prostora sopstvenog bića. Izlaskom iz tog ograničenja, žena spoznaje sopstvene unutrašnje potencijale, u usmerava ih na kreativan način, pronalazeći lični smisao u svom razvoju ličnosti, i harmonizacijom  tih suprostavljenih principa, žena stiče sopstvenu slobodu, pre svega, da bude i izrazi se kao ŽENA, a potom partenrka, ćerka, majka, prijateljica. Time doseže ljubav kao večni princip tog prevladavanja suprotnosti i stiče slobodu da bude sve to u jednoj ženi u sopstvenoj ličnosti, u sopstvenom biću...





Nažalost, danas je žena razapeta još više, jer nije uspela da izađe iz tog začaranog kruga uslovnoati. Možda je uspela da ostvari slobodniji kontakt sa sopstvenim erosom, ali je usled društvenih i kulturoloških sprega, još više postala žrtva drugog aspekta  tog erosa (tanatos) , ali jednog drugačijeg njegovog sirovog oblika, kojim još uvek ne uspeva da ovlada sopstvenim suptilnim unutrašnjim bićem. Jedna neravnoteža je zamenjena drugom, jedna uloga je prešla u sopstvenu suprotnost, čime je postignuta još veća neravnoteža između polova. 


Žena je nesvesno preuzela ulogu muškarca u savremenom društvu, što nesvesnim buntom za sopstvena prava ispoljavanja svoje ženske prirodne seksualnosti, što novom nametnutom društvenom pozicijom, čime se sve više udaljava od sopstvenog izvora ženske seksualnosti. Time je na izvestan način ugrozila i samog muškarca, stavljajući mu na pleća novi jaram potčinjenosti njenoj novostvorenoj "jačini", slabeći njegovu prirodnu ulogu spoljnjeg odbrambenog zaštitnika porodice i same žene koja je glavni stožer porodičnog unutrašnjeg sveta. 

Buduće generacije rastu u takvom okviru novih zamenjenih uloga, koji im pruža drugačiju identifikaciju i veliki problem da u novom svetu pronađu lični put za samoostvarenjem svojih prirodnih unutrašnjih potencijala i muške i ženske seksualnosti. I veoma je moguća ideja pojave nove revolucije Erosa, uz nove muke savladavanja i prevladavanja suprotnosti metafizikče prirode, ali u drugačijim uslovima i kontekstima.

Generalno, to je slika ovog vremena. Po meni, ne toliko crna, jer uvek postoji velika šansa da se iz većeg kontrasta uoči put ka njegovom prevazilaženju, nego iz skrivenog, društveno prihvatljivog, naizgled materijalno ušuškanog dobrog života, koji zatire trag nezadovoljstva unutrašnjeg previranja. Uostalom ova savremana civilizacija je na izmaku sopstvenih snaga da preživi u ovakvim okvirima brutalno ogoljenih,, agresivnih, jednostranih, ograničavajućih i banalizovanih principa Erosa, da se oseća velika potreba za promenom, ne samo u okvirima svakog pojedinca, već i šire. 

Međutim, nije u tome jedini problem. Bazični problem je što se  seksualnost svela na polnost, na  njegov fizički i psiholiški aspekt, zanemarujući njegov duboko metafizički, mistički i magijski pojavni oblik, koga ne možemo "videti, osetiti, pipnuti",  pa čak ni objasniti. Seksualnost je izgubila tu erotičnu dimeziju, dimenziju mističkog rituala, otkrivanja tajne večne životne energije, koja nas motiviše da život doživimo kao dar, i u njegovom predvidivom i nepredvidivom obliku, kao intuitivan, mističan, magičan. Duhovna komponenta Erosa u tome dobija svoj puni smisao. 

Ljubav mora pronaći put ujedinjenja i put međusobnih poštovanja različitosti u zajedničkom cilju dosezanja sloboda izraza i samoostvarenja u tom ujedinjenom pomaku ka celovitisti sopstvenog bića.




Da li čovek doseže do svoje erotske suštine? 

ili "Erotičnost gospođe Bovari

u koloritu balkanskog mentaliteta" 

 

 



Čini se da je doživljaj erotskog još uvek onemogućen ili time što se tabuizira, ili tako što se ogoljava do te mere da gubi svaki smisao. Danas, moralni daltonizam ne razlikuje pojam erotike od pojma pornografskog,  jer erotika je nešto više od opisa uranjanja ljudskog mesa u drugo ljudsko meso. Erotika je ta koja budi, pokreće životnu energiju, ''probuđeno erotsko biće je kompletno biće kome je omogućeno da misli o smrti, o senci, o sreći, o starosti, o Bogu...''(Lj.Arsić). Probuditi zaspala čula, empiricističku svest, ne dozvoliti joj da lenstvuje u senci sopstvenih predrasuda, biti stvaran, ostvaren, živ- je ono čega se svaka jedinka, kao i društvo, plaši!


Kenvin Pinardy



Ljudi današnjice ne mogu da se oslobode uticaja Frojdove psihoanalize ( iliti Frojdove devize) da se ''ceo svet vrti samo oko i zbog seksa''. Međutim,   iza erotskog doživljaja krije se, posve nešto drugo: nije to samo puka požuda i ostvarenje iste već  mnogo iznad želja i podrhtavanja, naime to je nekakvo podrhtavanje uma, celoga bića koje oseća sebe kao nepotpuno i traga za smislom, pokrenuto je, pita se, traga za sopstvenim identitetom, odnosima sa svetom spolja i unutar bića, arhetipskim odnosima između polova, govori o ranjivosti i krhkosti bića...

Na Balkanu erotizam još nije ostvaren, ne potpuno. Živimo u svetu gde je još uvek je vladajući princip ogledalo patrijahalnog društva i arhetip balkanske žene. Kao da smo posle perioda titoizma, kada je pojam seksualne revolucije začet na našem tlu, vraćeni nekoliko koraka unazad. Pojam seksualne revolucije, taj nakazni fetus naših neslavnih dana dobio je svoje klonove, istovetne a opet   tako različite.Jer kod nas i nije bilo seksualne revolucije u pravom smislu reči.  Elem, '' prvi klon'' bio bi moralni pad, gde je, da kažem, zver oslobođena, razgoropađena i moralno ojaćena. Erotiku je zamenila pornografija.  Erotika je dostojna da se poredi  sa  umetničkim delom a pornofragija sa kičem, što ona u osnovi i jeste. Porno kao surogat erotskoga, porno kao instant, porno kao ''hot-dog'' kultura,  kao sapunica, tj. španska serija i žalosno je što vrlo brzo postane navika, potreba, najpristupačnija droga - zatupljuje um..

I književnost je počela toliko da se trivijalizuje, da se prostači, kao da je došlo do zasićenja? U srpskoj književnosti retki su pisci koji se usuđuju da o ovoj temi progovore, a oni koji progovaraju ili bivaju osuđeni ili su nedorasli ovoj temi, tako, da je zaista teško naći pisca čiji se erotski motivi ne graniče sa neukusom i šundom.

Jezik, kao i sadržina prečesto prelazi granice dobrog ukusa. Mada, granica izmeću erotizma i pornografije jeste vrlo tanka, ali je zato razlika velika. Pisci su tu da utiču na čitaoca, zar ne? Da izazovu estetski doživljaj. Ukoliko pišu o erotici ili sa primesama erotičnosti treba da uzbude, ''zapale'' um, ne samo telo.   A koja sredstva koriste..treba se zapitati... Uzgred, ne može svako da bude Bukovski, Miler, a njihovi klonovi, e to je tek  tako neorginalno. Planeta je velika a mi smo mali, zato treba nešto novo, uvek novo. Umetnost tek treba da se rodi, da se ponovo rodi a ne da se ponavlja.. Plagiranje umetnosti je već kič, kopiranje erotičnosti je pornografija, jer ako već nije stvarna, onda je laž.

No, da se vratim na ''drugog klona''.. dakle, posle tzv. titoizma vratili smo se korak, dva, tri ili mnogo više, dalje u prošlost. Vratili se našoj Narodnoj književnosti, gde-''..a kad su se ponapili vina..''sledi akcija, seksualna frustracija oslobođena kroz nacionalni bes i nasilje. Sijaset Kraljevića Marka ''opravdano'' se vraćaju korenima. Za njih je ideal žene   devojka smerna Milica sa dugim trepavicama od kojih ne vidi dalje od nosa, a sve druge ako nisu Majke nekoliko Jugovića, jesu  izopštene i žigosane. I tako se igra nakaradno naradno kolo gde mesto četiri napred ide se unazad a tek dva napred. Živimo u društvu gde je mit o Adamu i Evi još uvek na snazi, bukvalno shvaćen! Žena Adamovo rebro okićena sa nešto mesa pride?! Nije li ovakvo shvatanje Sodoma i Gomora uma ?!

Pojavila se Lilit, danas, ''nova žena'' i uloge su zamenjene, sada je žena Don Žuan i ona tu ulogu sa ponosom nosi. Hrabro stavlja svoju ženstvenost u prvi plan i javno podilazi svojim čuvstvima, uživa u sferama gde individualnost ne postoji i ne postoji tabu, već, samo trenuci radosti. Ona i dalje umnožava svoja ljubavna iskustva u veštom skrivanju iza toga, da je ona stvarno samo to želela i da je to ono što je ona htela, dok ,u principu, ona traži više! Možda više trajanja ili malo večnosti? Ali nema čoveka koji ne traga za večnošću.





Žena zavodi a muškarac dopušta da bude zaveden i beži, on je ljut,   unezveren i tužan, ima u njemu nešto od iskona, nepomiren sa činjenicom da je izgubio moć da vlada. Uplašen je i zato ne može da se skrasi pored jedne žene uz ovakvu sliku stvari. On uzima ono što mu se nudi i odlazi, ali ne čini to sa strašću, čak ni zbog sirovog zadovoljstva, pre bi se reklo da odlazi jer je ojađen, nepotpun i uplašen, kao da je ugušen njegov iskonski vladajući princip muškosti jer žena ima novu ulogu, žena ima Volju.

Danas, kada kažemo balkanski mentalitet, ne ograničavamo se samo na naše balkansko podneblje već nam to daje uvid u širu sliku o ženinom mestu u svetu.( mada, na isto može se gledati kao i na mač sa dve oštrice. Postoje mali i veliki klanovi, tj. udruženja ali i još uvek, primitivne podele na:   žene domaćice i žene lakog morala ...i koliko god govorili o tome, te podele ostaju kao nasleđe iskonskog).Naime, kakva su shvatanja jedne, da kažemo, ''savremene žene'' iz ugla prosečnog muškarca vaspitanog po balkansko-patrijahalnom modelu?

Savremena žena ima karakter Floberove gospođe Bovari, koju je nekada Bodler u jednom svom eseju o Floberu predstavio na sličan način:

- Neumerena sklonost ka zavođenju i gospodarenju. Ne preza ni da vulgarnim sredstvima i šarlatanstvom dosegne cilj;
- sposobnost brzog delanja, brzina u donošenju odluke;
- stapanje razuma i strasti, odnosno njen razum je rob njene uobrazilje;
- dvojni karakter: sačinjen od proračunatosti i sanjarenja.

Nije li onda   muška seksualnost  romantična spekulacija, traganje. Poročnost kod muškaraca može umanjiti značaj ljubavi, ali  ne i želju. Žena je za njega femme fatale, delimično zbog nepodnošljivog pritiska erotike, pod kojim posrću religija i etika, priča o Koštani (moglo bi se reći preteči Karmen)  najbolje to ilustruje. Njena nepristupačnost privlači, fascinira i dovodi do potpunog rastrojsva, uništenja. Nju karakteriše spokojna ravnodušnost prema patnjama drugih, koje mami i nezainteresovano posmatra kao dokaz svoje nadmoći?! Ali i nije sve tako crno belo.


Kenvin Pinardy


No, vratimo se erotizmu. Više puta je on shvaćen   kao odnos među polovima, što opštenje meću suprotnim, što među istim, uostalom nevažno, ali ako bi se on sveo samo na to opštenje, zaličilo bi  na ljušturu, školjku bez onog bitnog, bisera. Jer, za razliku od pornografskog ne tiče se samo spolovila, mesa.  . Erotizam je svojevrsna glad, ali ne samo glad tela već i glad uma. Odličan dokaz je fraza: '' Toliko te želim/volim da bih te pojeo*la ''. Dakle, nije dovoljno samo stapanje, ne upotpunjuje, potreban je i metafizički ujed, do krvi, do srži bića, ujed da ga ogoli demistifikuje. To pornografija nije u mogućnosti da ostvari. Njen domen je samo u okviru telesnog ali na nimalo suptilan način. Sve se svodi na ispunjenju seksualne potrebe kao i svake druge fiziološke potrebe, nema čak ni želje, automatski deluje na telo (ukoliko ima tu snagu da deluje), telo je samo mehanički stroj. Nije ni zavodljiva, ni strastvena. Plitka, rekla bih Ad hoc seksualnost. Zaslužuje li to čovek? Jesmo li ovde stigli kako bismo  vratili životinjizmu? Gole duplerice iz časopisima podsećaju na  meso iz klanica, nemaju nikakvu moć (kakvu npr. ima Gojina '' Gola Maja''- svako dalje porećenje bilo bi posve apsurdno), dakle, nemaju moć osim da otupljuju čoveka kao biće, jer prikazana su im samo tela, a umovi, zanemareni. Kao da one ne mogu da misle, kao da samo tela imaju zavodničku moć?! Nekada se zavodljivost učila a sada se samo meso nadograćuje. Krupni koraci civilizacije to nameću. Nekada, npr. gejše morale da uče veštinu zavođenja, sve te nijanse, a danas je dovoljno da se nadogradi nešto kose, dojki i usana, i tu smo! Kod suprotnog pola je isto, želja da se ostvare u materijalnom a ne u duhovnom je tako učestala da se polako al' sigurno pretvaramo u kiborge lišene osećaja ljubavi, strasti. Još para, još silikona, još para za bolje, super-trajne silikone. Požuda ostaje u domenu zgrtanja što više papirnatog (ne)zadovoljstva. Svi bi hteli nektar bogova a zadovoljavaju se mlakom vodom. Nije li to tužno?




I posve prirodno je da se nameću jedna od dveju već gore navedenih, ekstremnih mogućnosti: ili da na seksualnost (usled banalne reprodukcije odglumljenih orgazama i golišavih mladih tela u gro-planu, gde nema ni trunke enigmatičnosti) gleda sa gađenjem i moralizovanjem kako je ono nešto prljavo(a zaista nije), ili da se prepuste i da ih jedino govor razlikuje od animalnog. Pornografija čini da seksualnost gubi svoju nevinost i prirodnost , što on(seksualni čin) u biti i jeste. Ona mu oduzima lepotu i smisaa, otuđuje ljude, svodi sam čin na dobro ili loše ''odrađen posao''.

Postoji još jedan problem, problem poistovećenja leksema erotika'-pornografija, što se na ova različita, rekla bih čak i antonimna   pojma gleda kao na sinonime, verovatno iz pukog neznanja. Pornografija je, dakle, lišena emocija, njome haraju samo niži nadražaji u rangu sa osetima toplo, hladno. Seksualno uzbuđenje je ovde izazvano veštačkim efektima, posmatranjem ''radnje''i prostim transferom do pražnjenja kao i kod primarnih sekundarnih potreba. I posve prirodno da dovodi do otuđenja a kasnije i do prezasićenosti. Odstranjena joj je imaginacija jer je sve ''servirano'' i masturbacija kao i sam polni čin je ogoljen za prirodno uzbuđenje izazvano sanjarenjem ili bliskošću partnera.

Dodala bih još i to, da je pornografija svojevrsno nasilje nad bićem, ne vodi nikavom napredku. I zato,  ljudi nisu u mogućnosti da se ostvare potuno kao bića bez imanentnog izvora erotizma.




U uvodnom delu teksta, pomenula sam da erotizam ima i tu moć da plaši. Zašto plaši?  
U erotzizmu je seme našeg postojanja, duboko je vezan za život, ali kako za život, tako i za samu smrt.''Erotski trenutak je čak vrhunac života u kome se najveća snaga i najveća žestina ispoljavaju u trenutku kada se dva bića privlače, spajaju i nastavljaju . U pitanju je život, u pitanju je njegova reprodukcija, ali se život u reprodukciji presipa: presipajući se , on dostiže krajnju mahnitost. Ta isprepletana tela koja se, prelivajući se do besvesti, odaju krajnjem sladostrašću, idu u susret smrti, koja će ih kasnije predati tišini raspadanja ''', Žorž Bataj ''Erotizam'', BIGZ, 1980.,str.313.

Erotizam je životna energija, on je duboko ljudski i sveprisutan i zato je i mističan. Neki mislioci, kao što su Mišel Fuko, Žorž Bataj,    erotski doživljaj  povezivali sa sakralnim iskustvom. U mitologiji, pak,  Eros je pandan Tanatosu (smrti), zato što je Eros oduvek oličavao put snage života, zdravlja, izvor a ne odumiranje i slabost. Deluje zastrašujuće ta frigidna zver otuđenja, ali tek smo zakoračili u 21. vek, tek će se štošta promeniti. Erotizam tek čeka revolucija!

Objavljeno u književnom časopisu Think Tank 






Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...