недеља, мај 08, 2011

ANA AHMATOVA



Boban Ilić


Pusti, ja sam ko i svi...
I gora od svih bila:
kupala se u tuđoj rosi,
u tuđem se ovsu krila,
u tuđoj travi prenoćila.



Boban Ilić



Nema u životu spokojnog sata
za koji bih rekla da sam ga zaslužila;
meni je dosta malo zvezdanog zlata,
da ne bih roptala i tužila.

Kad mi pošlješ bol sagnem se smerno;
kad koraknem bojim se da nisam što skrivila.
Nema dela tvog kom se ne bih divila,
pa ma kao crv malo neizmerno.

Ako ti želiš, zlikovci me vređati mogu,
Nezaslužene ću grehe da ispaštam.
Meni je slatko da patim i da praštam,
ako je to milo pravednom Bogu



Boban Ilić



Ti me izmisli. Takve na svetu nema,
takve na svetu i ne može biti.
Dan i noć muči te sablasna scena –
ni lekar izlečiti – ni pesnik utoliti.

Sreli smo se u nemogućoj godini,
kada svetu su presahli i snaga i snovi,
sve svelo je od jada, sve bi u crnini,
Sveži su bili samo grobovi.

Bez fenjera ko crna smola nevski talas.
Okolo gluva noć ko zid je stajala.
I kad me je pozvao tvoj glas,
šta sam činila – ni sama nisam znala.
A ti mi dodje – ko vodjen zvezdom,
stupajuci, po toj tragičnoj jeseni,
u taj zanavek napušteni dom,
odakle prohujaše jata stihova spaljenih.



Boban Ilić



RASPEĆE

"Ne oplakuj Me, Majko,
u grobu jesam"

I

Zbor anđela veliki čas slavio,
Nebesa topiše vatre rujne.

Ocu reče:"Zašto si Me ostavio!"
A Majci:"O ne oplakuj Me ...

II

Magdalena se tukla, ridala,
Učenik drag se skamenio,
A tamo gde je Majka stajala
Ćutke, niko gledati nije smeo.



Boban Ilić


To sam zvanje zaslužila
za stotinu zločina i zala.
Živima preljubnica bila,
verna tek senci ostala.



Boban Ilić



Poslednja zdravica

Pijem za ugašeno ognjište moje
Za moj život pun žala
Za samovanje u dvoje
Za tebe pijem ja -
Za laž usana što izdaše
Za mrtvi pogled zena
Za to što je svet strašan
Zato što spasa nema



Boban Ilić


Pismo moje, mili, ne cepaj
Pročitaj ga dragi, i pazi:
Neću više da budem nepoznata
Tuđinka što te sreta na stazi

Ne gledaj tako, u ljutnji ne mrsti se
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja
Niti pastirka, niti kraljica,
Cak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od tralja
U cipelama izlizanih potpetica?
Ali, kao i prije, dajem vruc zagrljaj
I strah nosim u velikim zjenicama
Pismo moje ne paraj, mili
Ne placi zbog lazi istinske
I dobro ga, na samo dno, skrij
Na dno svoje torbe sirotinjske.



Boban Ilić


Samo u voljene postoji molba
A nevoljena molbe prezire
Tako sam srećna što ovde voda
Pod bezbojni led zamire
I ja ću stati - Hristose, sačuvaj -
Na taj krov svetli, lomljivi
A ti pisma moja popričuvaj
Da bi nam potomci presudili
Da jasnije, i sasvim javno
Tvoj hrabri um pred njima sine
Zar u biografiji tvojoj slavnoj
Može i biti neke beline?
Tako je slatko zemaljsko piće
Gusto je ljubavi mreža satkana
Jednom, valjda, u udžbeniku biće
Stranica i o meni pročitana
A kad đaci čuju priču što dira
Nek se, ako hoće, osmehnu lukavo
Kad mi već ne daš ljubavi i mira
Daruj me svojom gorkom slavom



Boban Ilić



Kao onaj što na zapadna vrata iziđe
iz rodnog grada, i zemlju obići znaše,
pa istočnim vratima zbunjeno priđe
misleći: »Gde je duh što me mudro vođaše?«

Tako i ja...



Boban Ilić



Ko se čega boji
to mu i predstoji.
Ničega se bojati ne treba.
Ova je pesma pevana,
pevana a ne dopevana,
i druga isto tako
na nju liči jednako,

Bože.



Ana Ahmatova 


















































































































































































































































































 

izvor crteža: BOBAN ILIĆ
www.boban.com

Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...