петак, новембар 18, 2011

IZ ANDRIĆEVE RIZNICE

EX PONTO - Ivo Andrić




  
   Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi.

     Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao lepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisiv zadah uskog prostora u kom jedan čovek diše i živi, bez promjene i zračenja.

     Ali tu za mojim vjeđama - sklopim li samo oči - živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje. Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni.

     I sad kad sam sve to izgubio puni mi dušu beskrajna blagodarnost za sve mnogostruke i divne darove što ih život daje onima koji su srećniji od mene.

     Otkud mi ovo čudno osjećanje?

     Ja kroza nj prolazim kao kroz tamnozeleni mir i mirisnu tišinu omorikove šume u ljetnji dan. I zaboravljam sve oko sebe.

***

      Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - bogzna zašto – jutros mojim sjećanjem.

     Koga ljubi sada ona mlada žena?

     Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška , kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.

     Koga ljubi sada ona mlada žena?

     Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumjevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikada određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.

     To je bila žena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapućući isprekidane riječi o vjernosti.

     Koga li ljubi sada ona mlada žena?

***

     Budući! Slobodna djeco; zoro noći naše, kad se budu slobodni i visoki domovi vaši ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju našu i sram i smrt, niko neće pomišljati da ti moćni temelji počivaju na našim kostima. Sreća bezbrižna i misli naprijed samo.

     Što će vas sjećati otaca vaših koji su bili veći u trpljenju nego u borbi?

     Vaš život biće naš zaborav.

     Tek u nesvjesnoj suzi vaših ženâ, u zanosima mladićâ, maštanju djevojakâ, moćnoj svirci ili riječima vaših pjesnika, bljesnuće možda na čas spomen otaca vaših čiji je život bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji među vama osjetiće, možda, da iz tih svagdanjih događaja bije, kao vjetar, beskrajna žalost mrtvih i nijemih života koji su živjeli i mrli za vas, Budući!

***

       Žene, ja ne znam kome ste vi bili blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko naših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.

     Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje.

     S čega mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?

     Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugave linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.

     Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjence, ili zadaje bol ili pretvara u gorčinu?

     Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prslo u parčad.







Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...