(prvih sedam knjiga)
zapisala: Vesna Krmpotić
 |
| Veronica Petrova |
(Beograd, 4.10.91. – 12.10.91.)
1. OLOVNA ČAĐA PADA, kao da je laka, pada, ali je teška od beznađa. Negdje izgara lomača lažnih nada. To nisu bile tvoje nade, to nije stoga ni tvoje beznađe. Ne udomi u svojemu srcu ništa osim molitve bogu ognja da dovrši posao koji je započeo.
7. NASLONI SVOJU UMORNU MISAO NA MOJE RAME. Široko je ono, da sav svijet može na njemu počinuti sa svim svojim žaobama. Ponesi u svojoj misli svoje mile i premile, svoje nemile i nedrage – svima im je jednako potrebno Moje očinsko rame za odah i za suze pokajnice – da se pomiješaju suze vaše i dahovi vaši, da ih više nitko, pa ni Ja, ne razlikujem.
20. TI SI IZDANAK VISOKOGA OGNJA, a na vodu silaziš i tražiš da vodom sebe tažiš. Ali koja to voda može tvoju žeđ utažiti? Žeđ ognja samo oganj gasi – još veći, još žešći, još žarči, još svijetliji od tvojega. Okreni leđa vodi, ona te ne poji, već ubija tvoju žeđ za tobom, za golemim i vječnim veličanstvom plamena, što sebe traži svijetleći, što sebe traži plamteći.
25. USTRAJ, PLAMENJE MOJE, ostaj na Mojemu ognjištu, vatru Mi hrani, vatrom se hrani, vatrom se pokrivaj, na vatri počivaj – ne zapadaj u pepelni san, koji vam kaže da niste vatra. Ostajte budni u vatri, koja spaljuje sve što nije vatra.
27. NE DAJEM VAM SVIJET DA SAZNATE SVIJET, već da saznate sebe u svijetu. Brižno motrite svoj korak svijetom, i samo svoj korak svjedočite. Ako se vaš put križa s putovima drugih, i ako se od njih rastaje, ne vodite raspre čija je slika o svijetu pravija, ne zavaravajte se misleći da je svijet u pitanju – svijet, a ne vi. Svjedočite sebe, saznajte sebe – sve drugo je oblik i narav oblaka. Zbog vas sam stvorio sve što rastvaram – da iz sebe vadite sebe, kao dijamante iz ugljena kopa.
31. MORAO SAM TE IZVESTI IZ TVOJEGA SLATKOG BRLOGA, iz tvoje duboke duplje, iz tvoje spore omame. Morao sam ti uzeti sve osim Sebe. Tako sam te natjerao put izlaza iz tamnice, tako sam te prisilio izabrati slobodu. Sve tvoje male ugode sam ti oduzeo, a zauzvrat sam ti dao blaženstvo, jer samo ti je ono preostalo.
38. KAD BIH MOGLA, O GOSPODARU VREMENA, na samo pet minuta naći se pod granom jorgovana s njim, s djetetom smeđookim, u onomu dobu patnje, ali s njim, s djetetom smeđookim, u onomu grču straha, u nadi i beznađu, u plaču i vjeri – ali s njim, s djetetom smeđookim, kad bih mogla. Znam da ištem nešto Zakonu protivno, ravno lanjskomu oblaku i pjeni izumrlog mora. Ali nerazum je moj u ovomu času pred razum kleknuo, moleći ga za svojih pet minuta, od Zakona ukradenih – nerazum moj, nalik tamnoj pjegi na svijetloj koži sunca, uistinu podsjetnik na njegov sjaj, uistinu, u službi njegovoj.
45. DUŠO KOJA KORIŠ SEBE, ne kori se. Dušo koja žališ sebe, ne žali se. Dušo koja ne ljubiš sebe, ljubi se. Dušo koja ljubiš sebe, ljubi se.
59. DUKATIMA TE NEBESKIM ZASIPAM, pljuskom zlatnim padam po tebi bez stanke i odaha. Koliko god hoćeš dat ću ti, jer isto je Meni ono što je tebi različno, isto je Meni tvoje mnogo i tvoje malo – jer beskraju je jednako besmisleno sve što ima kraj i količinu. Koliko god hoćeš, dat ću ti. Ali pazi da te dukati ne obore poda se, da ti od mnogoga ne bude premnogo, pa da se ispod Mojih darova više ne umiješ iskopati. Nije li čas, zlatohlepna, da zatvorimo brane i ustave nebeske, pa da se sama osoviš kao prolom odozdo? Kao stup dukata iz zemlje prosukljao, kao grana od cekina koja se zemlji klanja, i put zemlje se savija, i zlatnim ju peludom blagosilja.
61. DRUGI SU TI VAŽNI DA BI IM POMOGLA, ali ne i da se prema njima ravnaš kao vjetrokaz prema vjetru. Za savjet pitaj Mene jedinoga, ravnaj se samo prema Meni. Drugi su ti važni da bi im služila. Tu prestaje njihova važnost za tebe. Neka vjetri vrte vjetrokaze, ti osluškuj oluju ili lahor Mojega daha u tebi.
67. POZVAO SAM VAS U RAJEVE SVOJE, ali putem kroz vaš pakao. Ne vjerujte paklu, raju vjerujte; ne gledajte sjene i mrkline i rabote nečistih; nosite na dlanu Moju pozivnicu kao zapaljenu svijeću od koje uzmiče mrak. Znajte: nema kraćega puta, nema lakšega puta, nema težega puta u Moje dvore nebeske. Ne vjerujte paklu ni onda kad kroza nj prolazite. Raju budite vjerni, makar ga niste još sreli. Nevjera raju jedini je pravi pakao, kojemu se ništa ne može.
69. TI SI KROŠNJA OD TISUĆU GRANA; a živiš list po list, šum po šum, njihaj po njihaj, pjev po pjev. Ja ti vidim cijelu krošnju od tisuću grana, vidim ti ljeto, zimu, proljeće i jesen, zrikavce noći, cikade dana – sve u isto Moje vrijeme; vidim ti sjeme iz kojega si niknulo, čujem korake drvosječe i krik kojim si tada kriknulo, vidim tvoje novo sjeme u zemlji, klicu, izdanak, stablo i krošnju – od tisuću grana, od milijun dana, vidim vječni ophodni krug bez kraja – a ti živiš list po list, i samo ponekad naslutiš da to nije sve, da možda ima negdje grana, a možda i dvije.
85. PRIPAZI NA SVAKU RIJEČ, NA SVAKU ŠUTNJU, na svaku kretnju, jer gledaju te mnoge oči, iz bliza i daleka, iz svijeta vidljiva i nevidljiva. Na pozornici si, predstava teče, a u gledalištu sjedi ispitno vijeće. Ne zaboravi, ovo je tvoj prijemni ispit za kraljevstvo nebesko. Igraj Mi igru najbolje što možeš, igraj igru kao da nije igra; a smetni pritom s uma da igre bez tebe nema, a tebe da ima bez igre.
90. HAJDE DA GRADIMO SVIJET NOVE ODANOSTI Hajde da ne znamo tko smo, dok nismo Božji. Hajde da ne znamo gdje smo, dok nismo jedni drugima u srcu. Hajde da ničega nemamo dok sebe nemamo. Hajde da budemo što nismo nikada bili, jer nismo umjeli biti. Hajde da se mijenjamo, pa će se dom promijeniti, pa će se ulica promijeniti, pa će se i grad promijeniti, pa će se zemlja i svijet promijeniti, pa će se promijeniti zapis u zvijezdama.
91. SKINI PRNJE I DRONJE SA SVOJIH SVILENIH HALJINA, haljina kadifenih, sa svojega divot-srebroveza. Zbaci tralje sa svojega zlatotkanja. Ne treba se odjenuti, nego razdjenuti; treba manje da bi se došlo do višega, treba najmanje da bi se imalo najviše. Ono što već imaš, to je sve što trebaš imati. Doprijeti do toga što već imaš, to je sve što trebaš činiti.
105. NE ZABORAVI: JA MNOGO OD TEBE TRAŽIM, jer mnogo sam ti dao. Tražim da iz tvojega zrna i sjemena isklija polje pšenice, ali za jednu bogovetnu noć, da se žito požanje, samelje, i kruhovi da se ispeku, ali za jedan bogovetni dan. Jer dao sam ti mnogo: jedno zrno, zdravo. Uzvrati Mi onim što je u njemu – sjetvom, žetvom, poljem žita, meljavom mlinskom, i kruhom našim svagdanjim – a sve za jednu danonoćnu bogovjetnost.
108. KAŽI SVIMA SVOJIMA DA SU MOJI, i da ne brinu toliko i tako. Kaži im da dolazi dobro doba kad će se svima dati znanje da su Moji, kaži im da će vjerovati u stvari, o kojima njihova misao i ne sluti. Kaži ljutitima oko sebe da se Bog ne ljuti. Jer Bog je milosrdan, i milosrđe Mu seže kud ne seže ni misao ni mašta; jer Bog je takav da prašta i kad Ga nitko ne moli da prašta. Brao si kitu, cvijet po cvijet, boju po boju. i misu po misu plesnih mirisa. A ja sam mislila: uvenut će slika, prije no što srojiš orkestar boja s paletom oblika. Ali Ti si cvjetoznanac, devet godina bereš i skladaš, laticu s laticom, vlat sa vlati. I za to vrijeme vrijeme je saznalo, što znači biti zaboravljeno, od vlastitih dana, mjeseci, i sati. Ravno prije devet godina, rekao sam ti da sam temelj toga hrama, kojega gradiš zajedno sa Mnom. Da sam krov hrama, da sam graditelj, radnik, svećenik, da sam kip Božanstva, Božanstvo u kipu. Ravno prije devet godina, Ja sam te čekao na devetom katu, raznježen tvojim današnjim dolaskom. Dopleli smo vijenac, docrtali smo krug, progutali svoj rep do zatiljka. I sada, kad pred sobom vidiš vlastite stope, znaš da si na tragu rijetkoj divljači, koja te lovila tisućama godina. Reci sad, kad nazire se na kraju puta grad, kako ti je bilo u sedlu sa Mnom? Je l’ ti žao što stižemo tamo, gdje si mislila da nikad, ni u snu nećeš stići – na svršetak drevnoga peana? Ne reci ništa, tek nasloni glavu na Moje rame, i pusti da nas galop riječi nosi, putom, koji je svoj kraj naslutio. Ne reci ništa – jer i Ja se osjećam svečan, u prolaznomu vječan, i radije bih peanski šutio. Gospode, hvala za Riječ, za pjesmotvore, spuštam Ti se pred stopala do zore, do dna mora, do Tvojih koralj-dvora, do izvora, odakle sam došla da pronosim i zborim sjaj i presjaj Tvojega obzora. Kao da je običan dan, obični mi, (ali ti znaš da nije, da nismo), dlan spuštam na tebe, kao na pismo, koje u svijet šaljem, da vijest posije, kako nikada ničiji korak bez Mene, put Mene, koraknuo nije. Kao da smo obični mi, i obično pismo, ali ti znaš da nije, da nismo; i vidiš da se žedan izvor nad sebe naginje i pije, i da jest i rađa se ono, što nikada prije, bilo nije.
 |
| Veronica Petrova |
Odakle si došao
došao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam čula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeca miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na školjku,
čujem šum gradova kroz koje sam prošla,
i onih kroz koje samo htjedoh proći -
odraze vidim dalekih kupola
kako se njisu u bistroj vodi tvog bića;
slusam i gle, prolijeću atomi zaboravljenih ruza,
i glasovi iz mrtvih pluća ustaju,
slušam, moj život treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena
Svuda sam te tražila...
Svuda sam Te tražila
Osim u svom srcu.
Sve sam bila
Osim Tebe.
Potonule lađe su me vozile,
Zmajske su me spilje zatvarale,
Mutne su me vode ispijale.
Mislila sam, to je cijena za Tebe.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da ne može platiti.
Svuda sam Te tražila,
A Ti si već bio nađen.
Sanjala sam da Te osvojim
Svojim stradanjem,
Da Te zaslužim dugim hodočašćem:
Nisam Te htjela bez plaće i truda.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da nema takovg stradanja
Kojim će te zaslužiti.
Gola pjesma
Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
Pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili, nisu me pitali
Ne bih li više voljela javu.
Dobri Bože, nisam pristala da budem drukčija od Tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin, kao što mudri vele,
Ja nisam pristala na pričin, na sebe.
Dobri Bože, tako mi se čini. Ali ako Ti znaš i kriješ od mene
Moj pad, moj potmuli pristanak
Na sve ove rastanke, na sav taj svijet od sjene,
Tad uzmi, preuzmi me Ti, koji si pristao na mene.
 |
| Veronica Petrova |
Miodrag Pavlović: "... Njena knjiga pesama potpuno je traženje po biću, nadahnuto, smisleno i sa dalekosežnim intuicijama... ona je jasna, u najvećoj mogućoj meri nedvosmislena... u najdubljem poštovanju čitao sam ovu knjigu..." (...) "Vesni Krmpotić je u istoj meri dat talent reći i muzike, pesničke forme i energije obraćanja, iskustvo dubine posle kojeg nema dubljeg... Šta reći o ovoj poeziji, kako je prepričavati, kad je u njoj sve jasno, esplicitno, i kad ona sve ciljeve koje sebi postavlja, dostiže bez teškoća? ... Njena metafizika je na ravnoj nozi s prirodom...".
Mark Strand: "Egzotična, energična i začuđujuće učena, knjiga ""Eyes of Eternity" ("Oči vječnosti") jedna je od najneobičnijih knjiga koju sam čitao. Uvid Vesne Krmpotić vodi ju daleko izvan sigurnosnih i konvencionalnih pojmova, i mi tim uvidom prepoznajemo vlastito jastvo u prekrasnoj i nestalnoj liričnosti. To je zaista duhovna autobiografija, meditacija o izvorima bića, compedium otkrivenja, originalna vizija o tomu što znači biti svoj..."
PREPORUKA PUTNICIMA
Ovo su tragovi, po kojima živi mrtvaci uzlaze u novi dan.
Ovo su vodiči u podzemlju, za duše umrtvljene tijelima.
Ovo su tlorisi za prolaz kroz noćnu bahanaliju uma.
Čitajte ih kao da sebe čitate, listajte ih kao da sebe listate.
Uistinu, vi ne listate knjigu, ona vašim rukama lista vas,
i čita vas vašim srcem i očima.
Ovo nisu knjige, ovo ste vi,
putokazi i putnici kroz sumračni urnebes uma.
Нема коментара:
Постави коментар